29.08.2013.

True love

29.8.2013. Kada istinski brinete za nekoga ne tražite njegove mane. Ne tražite svaku njegovu sitnu grešku. Umjesto toga borite se protiv tih greškica koje se događaju, jer ljudi smo i kao takvi nismo savršeni. Upravo te sitne mane, greškice koje osoba pravi, čine je jedinstvenom, svojom, te nepravilnosti ako ste zaljubljeni u tu osobu čine je savršenom. Teško se pronalazi osoba koja vam godi po svemu. Po karakteru, ponašanju, manama, govoru, izgledu.. Ali kada je pronađeš, zavoliš, ne puštaš je! Kao što ja neću nikada pustiti tebe. Osobu u koju sam se zaljubila na prvi pogled. I koja me je promijenila na bolje. Srela sam te tog kišnog dana kada mi nije bilo ni do čega. Kada se moj svijet raspadao, a niko nije imao pojma o tome, jer sam uvijek nosila svoj osmijeh na licu kojim sam prekrivala svoju tugu i razočaranost. Nisam se nadala da ćeš mi ti, na izgled obični i pun sebe, momak izmamiti napokon iskrene osmijehe i prava osjećanja. Iskreno, nisam se nadala ničemu, bilo mi je svejedno za sve, a onda vidjela sam tvoje oči. Samo sam u njih gledala, ništa oko mene nije više postojalo. Samo ta dva oka. Čudno? Pa da jeste. Ali oči su ogledalo duše. U tom tamnom prostoru tvoje su bile sivkaste, biće to zbog osvijetljenja, ali ona osjećanja koja su se krila iza te tmurne boje bila su slična mojima. Vidjela sam isto ono što bih viđala na ogledalu u svojim svako jutro. Vidjela sam nadu za pronalaženjem osobe koja je ista kao i ti sam, osobe koja će te razumjeti u svemu i pružiti ti podršku ma šta god radio i ono najvažnije uzvratiti ti ljubav istom mjerom. Samo si me pogledao na tren, a činilo se da me puno duže promatraš. Onda mi je kroz misli proletilo nekoliko slika. Prva je bila kako se držimo za ruke, pa onda jedan od onih jakih zagrljaja koji dobijaš od osoba kojima jako puno značiš, i onda u tihoj jesenjoj noći, pod svjetiljkom obližnjeg parka, ja i ti, stojimo, ljubimo se. U tih par slika vidjela sam svoju budućnost koja mi se ostvarila. Slika po slika. Tog dana pronašla sam osobu kojoj sam se nadala tako dugo. Onda kako su dalje tekle slike? Pa poslije one kako se ljubimo u parku, bila je jedna po meni najdraža, skupa, na snijegu, nako crvenih obraza, sa osmijehom kao što bi rekli od uha do uha. Kada sam vidjela tu sliku u mislima, vidjela sam i ljubav, kako? Pa sve se iz pogleda može pročitati. Gledali smo jedno drugo kao da samo mi tu postojimo, kako nas ništa drugo ne zanima, vidjela sam na toj slici da jako puno značimo jedno drugome, vidjela sam istinsku ljubav. Bijela kratka haljinica, crno odijelo, osmijeh na licima i trenutak kada treba da kažemo sudbonosno ‘da’, bila je sljedeća slika. Možda sam u tom trenutku pretjerivala sa gledanjem svoje budućnosti u mislima. Jer sam dijelićem sebe strahovala da se to neće dogoditi, da sve što osjećam nije stvarno, ali bilo je. I sada kada sam u potpunosti sigurna u sve što sam vidjela u tom nizu slika, shvatam da sam sebi predvidjela budućnost i da nisam bila svjesna toga. Kada pričam šta mi se dogodilo tog dana sa osjećanjima i mislima, ne povjeruju svi, misle da preuveličavam, jer sam zaljubljena, ali rekli su mi kada pričam o tebi da imam najljepši mogući osmijeh. Osmijeh cure koja se osjeća i jeste voljena. Kažu mi da mi oči promjene boju, pređu u onu najdivniju zelenu, i onda vide sjaj u očima koji imaju samo zaljubljene osobe. I baš bih voljela da mogu pronaći riječi koje će ti objasniti kako se sada osjećam kada mi dođeš u misli. Sve mislim kako one divne geste koje ti poklanjam, sve riječi koje izgovaram kako bih ti objasnila koliko te volim i svi pogledi koje ti pružam, nisu dovoljni da ti pokažu koliko te zaista volim.